Keatonovi rani kratki filmovi
“Mada je njegovu slavu tokom dvadesetih godina zamračivao Čaplin, danas je jasno da je Kiton bio jednak Čaplinu kao glumac, a bolji od njega kao reditelj” stoji u srpskom prijevodu Povijesti filma američkog povjesničara filma Davida A. Cooka. Iako u izvorniku ova tvrdnja zvuči manje radikalno – “Though his reputation was eclipsed by Chaplin’s during the 1920s, it seems clear today that Keaton was Chaplin’s equal as both an actor and a director” – čitatelj_ica ne može a da se ne razvedri pred smionošću prevoditeljske omaške, u kojoj je sadržano i mnogo istine. Već Keatonovi rani kratkometražni filmovi, od Jednog tjedna i Zatvorenika br. 13 (1920) preko Zle sreće, Kazališta i Broda (1921) do Bljedolikog (1922), pokazuju nam autora koji film shvaća prije svega kao prostornu i vremensku konstrukciju, a ne tek kao pozornicu za smicalice. Keatonova je mizanscena oblikovana s jasnom preciznošću i promišljenom dubinom polja te kamerom koja, čak i kada nije statična, dozvoljava gegu da se razvija u cjelovitoj radnji, bez nepotrebnih rezova koji bi je prekinuli. Kako naznačuje Cook, u Keatonovim filmovima gegovi nisu izolirane točke unutar filma već oblikuju cjeloviti dramaturški sustav, rastući “geometrijskom progresijom po modelu zasnovanom na likovima i samom zapletu”. To je vidljivo u ovdje predstavljenoj selekciji njegovih ranih filmova, nastalih u okviru nezavisne produkcijske kuće Buster Keaton Productions, u kojoj je Joseph M. Schenck imao ekonomsku kontrolu i nadzirao distribuciju, dok je Keaton imao potpunu kreativnu i autorsku autonomiju pri proizvodnji uglavnom kratkih, “dvorolnih” (two-reeled) komedija.
Osim Keatonova smisla za filmičnost i dramaturgiju gega, ovi filmovi upućuju na njegovu specifičnu autorefleksivnu svijest, koja će se u potpunosti aktualizirati u filmovima kao što su Buster detektiv (Sherlock Jr., 1924) i Snimatelj (The Cameraman, 1928). U filmu Jedan tjedan (One Week, 1920), Keaton gledateljima uskraćuje potencijalni trenutak nagosti tek udane Sybil Seely, prekrivajući dlanom kameru, adresirajući time ujedno i cenzorsku politiku ondašnje Amerike. Kazalište (The Play House, 1921) prikazuje Keatona kako sam glumi cjelokupni orkestar, dovodeći u pitanje moć filmske reprezentacije, dok uokviravanje filma kao sna ujedno povlači i teorijske paralele između filma i sna, dvaju fenomena koji su se u začecima filma često uspoređivali.
Ovi rani filmovi otkrivaju nam Keatona u borbi s apsurdom i besmislom – montažne kuće, ekonomske realnosti, broda koji tone, institucije u kojoj sve funkcije obavlja jedan čovjek… Keatonova komedija počiva na sukobu čovjeka i predmeta, možda čak i reificirane stvarnosti, mehanizma s vlastitom neumoljivom voljom. Njegov samotan lik zle sreće (Hard luck, 1921) u sebi nosi i određenu melankoliju – onu koja karakterizira čovjeka koji nije tek u sukobu sa stvarnošću kojom upravljaju institucije i pojedinci koji su sustav interiorizirali, ili ga konformistički prihvatili, već čovjeka koji je takav poredak prihvatio kao nužnost i sada ga izdržava. Utoliko Keatonova komedija nije samo još jedna kritika društva umotana u celofan američkog slapsticka, već naznaka filmski uobličene formalne i filozofske tame.
Petra Belc Krnjaić
