ŠPANJOLSKI NIJEMI FILM: LUIS BUÑUEL
petak, 7. 11. 2025. u 20.30
Od Andaluzijskog psa do Zemlje bez kruha
Andaluzijski pas iz 1929. godine, francuska produkcija u režiji španjolsko-katalonskog dua — redatelja Luisa Buñuela i slikara Salvadora Dalía — danas predstavlja jednu od najradikalnijih i najranijih, a prema nekima i jedinu manifestaciju filmskog jezika nadrealizma. Film je snimio Albert Duverger u Parizu, zahvaljujući financijskog potpori Buñuelove majke i logističkog podršci nadrealističkog kruga, a scenarij su napisali Buñuel i Dalí slijedeći nadrealistička načela automatskog pisanja i asocijativnih skokova. Kratki format filma ne prati klasičnu pripovjednu filmsku strukturu, i gledatelj je suočen s nizom za to vrijeme neočekivanih i šokantnih prizora — britva koja presijeca očnu jabučicu protagonistkinje, ruka iz čijeg dlana izlaze mravi, mrtvi magarac zavezan za klavir… samo su neke od filmskih slika koje nas kao ejzenštajnovska kino-šaka pozivaju da se zapitamo oko jasno utvrđenih granica koje proizlaze iz korelacije percepcije i razuma.
Gledano u kontekstu povijesti europskih avangardi, Andaluzijski pas postoji kao filmski ekvivalent nadrealističkoj poeziji i slikarstvu, čija je funkcija, namjera ili smisao temeljno razbijanje konzervativnih okvira kako umjetnosti tako i kolektive društvene svijesti. Razmatramo li ga iz ugla povijesti Španjolske koja u to vrijeme Monarhija s ubrzanim kretanjem prema Drugoj Republici, film djeluje i kao simbol pobune protiv buržoaskih institucija koje čuvaju malograđanski poredak — crkve, svetosti i čistoće bračnog morala, autoritarnih struktura koje je Buñuel doživljavao krajnje represivnima. S aspekta same filmske povijesti, ovaj čudnovati i jedinstveni filmski objekt označava radikalan zaokret u ne samo tada mladoj umjetnosti filma, već i vizualnim umjetnostima u cijelosti: na mjesto 19.-stoljetne pripovjedne drame i figurativnog realizma, dolaze san, simbol, asocijacija i šok. Andaluzijski pas tako postaje prethodnik kasnijih filmskih eksperimenata koji preuzimaju nadrealističku logiku i njegove metode ili postupke kao sredstvo za temeljno preispitivanje stvarnosti. U tom smislu, prostor filma ne postaje bijeg od politike i političkoga već — u svakom slučaju implicitno — upravo subverzivni čin umjetničkog djelovanja (ili radije — djelovanja umjetnosti).
Četiri godine nakon ovog nadrealističkog manifesta, Buñuel snima film koji se u rodovsko-žanrovskom smislu nalazi na potpuno drugom polu umjetnosti pokrenute slike — dokumentarni film o jednom od najizoliranijih i najsiromašnijih područja Španjolske, regiji Las Hurdes u Extremaduri. Snimatelj je bio Eli Lotar, scenarij uz Buñuela potpisuje i Pierre Unik, a proizvodnju su podržali anarhist Ramón Acín i progresivni intelektualci iz Buñuelova kruga. Snimanju je prethodio preliminarni posjet regiji u rujnu 1932., a samo snimanje odvilo se između 23. travnja i 22. svibnja 1933. godine. Formalno-izvedbeno, film je reakcija na tadašnje etnografske i dokumentarne prakse — Buñuel koristi metodu “objektivnog” prikaza ruralne Španjolske, ali u tandemu s Elijem Leotarom Buñuel ne zadovoljava se pukim prikazom lokacija i subjekata, već obojica uvode elemente nečega što bi se moglo definirati terminom disidentne dokumentarnosti. Na političkoj razini film prredstavlja snažnu kritiku neodrživosti španjolske države u prijelaznom razdoblju Druge Republike i neposredno prije izbijanja Španjolskog građanskog rata (1936-39) kroz p(r)okazivanje zanemarivanja pojedinih ruralnih dijelova zemlje, siromaštvo i institucionalnu neprisutnost politike skrbi za svoje stanovništvo.
Vizualno-stilski film spaja standardne etnografske trope kao što su tipologija stanovnika i snimci njihovog okruženja, s estetikom nadrealizma koju je Buñuel prethodno razvio, zauzimajući time jedinstveno-dvojnu poziciju — s jedne strane radi se o dokumentu regije Las Hurdes, dok s druge strane prelazi u avangardni eksperiment koji preispituje mogućnost etnografskog prikaza, za koji nakon Zemlje bez kruha sasvim jasno postaje kako on nije neutralan, već je prije situiran u osobnom stavu, i kao takav vrlo politički. Iako se nalaze na dva različita pola filmske tipologije — polusatni dokumentarni i kratkometražni “igrani” film — Zemlja bez kruha i Andaluzijski pas dijele svoj genski kod u koji je upisana želja za razbijanjem transparencije stvarnosti i “prirodnog” poretka stvari, bilo da se radi o ljudskoj percepciji (Andaluzijski pas) ili društvenom sustavu (Zemlja bez kruha). Dok prethodni film koristi nadrealističke slike kako bi ukazao na potisnuto pojedinačnoga, potonji se služi etnografskim dokumentarizmom kako bi razotkrio represiju društva.
Poigravanje s mitskim idejama Španjolske kroz naslovna zazivanja Andaluzije i Extramadure — u kontekstu “egzotične” zavodljivosti privlačne i bogate španjolske kulture — nalaze se pritom u podlozi oba filma. Iako španjolska geografija nema istinskog uporišta u Andaluzijskom psu, u oba filma ona je instrumentalna — u Andaluzijskom psu andaluzijsko rastvara stvarnost nesvjesnoga, dok Las Hurdes otkrivaju samu stvarnost kao svojevrsnu noćnu moru.
dr. sc. Petra Belc Krnjaić
Španjolski nijemi film: Luis Buñuel
Glazbena pratnja: Sunrise Sessions
Pavle Jovanović – gitara, efekti
Ivar Roban Križić – kontrabas
Ivan Kapec – bariton gitara, efekti
ANDALUZIJSKI PAS / Un Chien Andalou, Luis Buñuel, Francuska, 1929, 25′
ZEMLJA BEZ KRUHA / Las Hurdes, tierra sin pan, Luis Buñuel, Španjolska, 1933, 27′
uz naraciju Dražena Kühna
